U Vlasenici prikazan dokumentarni film „Spasavanje prekinutog djetinjstva: Tinos 30 godina poslije“

Nakon zvanične premijere u Grčkoj, i promocije u Bratuncu, dokumentarni film „Spasavanje prekinutog djetinjstva: Tinos – 30 godina poslije“ autora Mladena Kojića prikazan je večeras u Vlasenici u punom amfiteatru Poljoprivednog fakulteta Istočno Sarajevo, Studijiski program šumarstvo Vlasenica, a u saradnji sa Kulturnim centrom Vlasenica.

Film je snimljen povodom 30 godina od boravka 90 djece i pet učiteljica iz Vlasenice, Bratunca, Skelana i Srebrenice na grčkom ostrvu Tinos i izražava zahvalnost grčkom narodu i stanovnicima ostrva za nesebičnu podršku i utočište koje su pružili djeci iz Republike Srpske tokom 1994. godine – kaže Mladen Kojić, autor i jedan od 90-oro djece koja su te godine boravila na Tinosu.

“Prije par godina odlučio sam da napravim dokumentarni film o grupi djece koja ja 1994.godine putovala u Grčku i eto ostvarilo se. Premijera je bila na Tinosu 16.oktobra i tu su bili ljudi koji su nas prije 30 godina tamo primili. Utisci su posebni, tamo smo boravili nekoliko dana i bilo je posebno” – kaže Mladen i kroz smjeh kaže da su pokušali svi da se prisjete grčkog jezika, i kaže da je ostala po koja riječ u sjećanju.

Marijana Ristanić, je takođe boravila 1994.godine na Tinosu i jedna je od 11-oro, sada već odraslih ljudi, koji su nakon 30 godina, posjetili Tinos.

“Meni je te 1994.godine tamo bilo prelijepo. Mi smo dočekani kao da smo njihov rod. Nismo osjetili da smo im neki teret, već da su to radili punim srcem. A isto tako je bilo i sada poslije 30 godina. Pronašli smo ljude koji nas se sjećaju i dogovorili smo se da nas petoro u privatnom aranžamnu sledeće godine posjetimo Tinos” – kaže Marijana.

Koviljka Đurović, učiteljica iz Vlasenica, te 1994.godine povela je u Grčku dvadeset dva đaka.

“Bila sam i ja tada u teškoj situaciji, izbjegla iz Sarajeva. Prosto sam se iznenadila da su roditelji imali povjerenja da mi daju svoju djecu. Ne znam iz ove pozicije koliko sam bila hrabra da preuzmem toliku djecu na šest mjeseci. Znate šta je to? Ja danima nisam spavala a Grci su nam pomagali maksimalno ali moja odgovornost se nije mogla porediti. Dovedete malu djecu od 9 do 12 godina u tuđu sredinu, ne znaju jezik, otrgnuti od roditelja, prije toga ratne traume, sad možete misliti s čim sam sve morala da se izborim. Ali, uspjeli smo uz pomoć grčkih prijatelja. Sada su to odrasli ljudi od 40 i kusur godina, to su formirani ljudi koji su uspjeli u životu, koji idu hrabro kroz život i tako sam ponosna a posebno na Mladena, koji je tad bio đak i koji je napravio film da otrgne od zaborava ovako veliku misiju. Zbog toga sam jako ponosna i srećna da možemo pogledati ovaj dokumentarni film ovdje u Vlasenici” – kaže učiteljica Koviljka.

Slađana Dimić, koordinator ispred Crvenog krsta Srbije, je skoro dvije decenije bila organizator odlaska djece u Grčku,saradnik na ovom filmu, kaže da je programom bilo obuhvaćeno oko 200 gradova iz cijele Grčke.

“Programom smo uspeli da obuhvatimo preko 21 000 dece za tih 18 godina. To su uglavnom bila deca kojima je pokvareno detinjstvo, deca koja su u ratu izgubila jednog ili oba roditelja, deca izbeglice koja su našla utočište u Republici Srbiji i deca slabijeg materijalnog stanja, uzrasta od 8 do 16 godina. Evo vidite sad su to odrasli ljudi i najlepša je stvar što smo mi dočekali da oni odrastu u dobre ljude” – kaže Dimićeva.

Ona napominje da je cilj programa Crvenog krsta Srbije i grčkog Crvenog krsta bio, da se deca izmeste iz neposredne ratne opasnosti i da im se omogući redovno školovanje.

“Ona druga karakteristika programa je, da je to jedan vrlo specifičan vid humanitarne pomoći. Jer jedna je stvar kada vi pošaljete pomoć u hrani, odeći, obući a druga je stvar kada vi otvorite vrata svoje kuće i primite dete, koje ne poznajete, koje ne govori vaš jezik i koje je zbog teškog života već dovoljno traumatizovano, i potrebna mu je posebna nega. Te grčke porodice, u kojima su bili ljudi koji su se bavili ugostiteljstvom, gradonačelnici, glumci… sasvim je bilo svjejedno čime su se bavili, zajednička je bila ta ljubav prema našoj deci i želja da im se pomogne” – kaže Dimićeva.

Bojana Bošković, v.d. Kulturnog centra u Vlasenici, u čijoj organizaciji je realizovana promocija, ističe da je ovo još jedan kulturna aktivnost koju organizuje Kulturni centar Vlasenica.

“Meni je posebno drago što smo večeras ugostili autora Mladena Kojića i ostale aktere ovog filma. Moram da napomenem da je i opština Vlasenica bila jedan od pokrovitelja putovanja u Grčku, na premijeru filma, prošlog mjeseca” – kaže Boškovićeva.

Naredna promocija filma je 16.januara u Bajinoj Bašti, nakon toga Pale i Zvornik a u planu su Beograd i Banjaluka – kaže Kojić.

Snimanje filma je pomogla kompanija „Gross“, Rudnik olova i cinka „Sase“ i Predstavništvo Republike Srpske u Republici Grčkoj. Troškove organizacije puta u Grčku podržala je predsjednica Narodne skupštine Republike Srbije Ana Brnabić, Fondacija za srpski narod i državu, Ministarstvo rada i boračko – invalidske zaštite Republike Srpske, preduzeća Petroprojekt, Alpro, MAPinženjering, opštine Bratunac i Vlasenica, kao i Organizacija poginulih, zarobljenih i nestalih civila Srebrenice.

O filmu

Dokumentarni film „Spasavanje prekinutog djetinjstva: Tinos 30 godina poslije“ (62’) je emotivna priča o prijateljstvu između grčkog i srpskog naroda, prožeta empatijom, ljubavlju i solidarnošću. U središtu ove priče je sudbina djece iz Bosne i Hercegovine, čije je djetinjstvo naglo prekinuto početkom ratnih sukoba. Djeca su ostala bez svojih domova, članova porodice, slobode i bezbrižnosti u kojoj su dotad živjela i rasla.

Film je ratna priča ispričana kroz sjećanja i lične doživljaje djece osnovne škole, danas odraslih ljudi. Oni su, uprkos ratnim strahotama, izbjeglištvu i gubitku najmilijih, imali sreću da u tim izuzetno teškim vremenima osjete svjetliju stranu života – daleko od rata, okruženi ljubavlju, sigurnošću i srećom.

Univerzalna poruka filma jeste iskrena zahvalnost grčkom narodu za sve što su učinili za djecu, ali i podsjećanje da se tako veliki gest prijateljstva, ljubavi i solidarnosti nikada ne zaboravlja. Film jasno prenosi poruku da svaki rat uništava živote svih ljudi, a najviše pogađa one najranjivije – djecu, koja uz sve druge gubitke, ostaju uskraćena za svoje djetinjstvo.