Iza svake “kinđur mame” stoji bitka o kojoj ne znate ništa

Ljepota nije uvijek u ogledalu – nekada je ona najjače oružje protiv tuge. U svijetu gdje se svaka izgovorena riječ slavi kao pobjeda, jedna „kinđur mama“ nam drži lekciju o tome šta znači boriti se za pažnju svog djeteta. Ovo je odlomak koji će vas natjerati da dobro razmislite prije nego što sudite o tuđim životima. Dirljiv odlomak iz knjige „Benjaminovo pismo“ autorke Edine H. Smailagić.

Svako jutro meni moj Kenan kaže da sam lijepa i ponavlja to u toku dana više puta. Ujutro često bira haljinu koju ću obući i koji ću šešir nositi. Njemu je to jako važno. Odmakne se malo, stane i vikne: ”Vau, kako si lepa. Sad možemo ići.” Kad pobjegnem da se tuširam on viče: ”Otvori, hoću da vidim kako si lepa.” Pažljivo proučava kako si nanosim puder, maskaru i karmin.

Bilo mi je žao kad je jedna majka rekla: ”Lako je njoj, samo se kinđuri”, ne razmišljajući o tome kome je to rekla. Svi mi imamo svoje načine protiv tuge. Moj je “ljepota”. Kad čujem da mi sin kaže da sam “lepa”, a do prije dvije godine nije ni govorio, bar ne razumljivo, osjetim se toliko snažnom da mi se čini da bih mogla postati i mis svijeta.

Ona ne zna da on prije nego što izađemo uživa u mom “kinđurenju”, kao da uživa u najljepšoj igrački. Ona ne zna da je svaka njegova rečenica bolja nego nijedna rečenica. Ne zna da on najčešće reaguje na ljepotu bilo to osoba ili pojava. Ona ne zna da je svaka njegova riječ skupa i da je moraš izvući iz njega kao iz neke rupe i ne zna da je prva pjesma koju je naučio bila o njegovoj ljepoti. Ja izvlačim što se izvući može iz zone za koju pokazuje zanimanje. Ona zna samo svoj način i viče da je meni lako. U pravu je. Lako mi je zabavljati sina i presvlačiti se tri puta nekad, samo da bi on rekao: ”Može ta, ona mi se ne sviđa, ta mi se sviđa.” Ona ne zna da plačem kad ga ostavim na tretmanima govora i da se trudim kad smo skupa da budem “lijepa”. Ona ne zna da kad primijeti da sam čudna on kaže: ”Hajd’ budi lijepa.” To za njega znači da se nasmijem. Uveče kad skidam šminku on viri i kaže opet da sam lijepa i da mirišem. Cijeli dan nam prođe u nekim “ljepotama”. I onda zaista zaboli kad neko kaže da se kinđurim ne uviđajući suštinu koliko god je izgovarala naglas.

Naravoučenije: Nikad ne koristite izraz “lako je njemu ili njoj” jer nikad ne znate s čim se ta osoba bori u taj tren. Nikad ništa ne znamo o drugima sa sigurnošću, tolikom da bi to ispustili iz usta. A ja, ostaću zauvijek “kinđur mama” sa svim teškoćama koje nam se nađu na putu ka pobjedi. Biću ja bilo šta da privučem njegovu pažnju i da on progovori.

Ovo je odlomak iz knjige „Benjaminovo pismo“, autorke Edine H Smailagić.

Knjiga slikovito prikazuje problematiku i poteškoće koje se povezuju sa porodicama u kojima rastu atipična djeca, djeca čiji se razvoj odvija sa određenim preprekama. Poruka ove knjige nije tuga, ni osuda društva, već jedan poziv ljudima da se upoznaju sa ovom problematikom i što više uključe u život porodica koje imaju atipičnu djecu.

Pročitajte „Benjaminovo pismo“ knjigu o ljubavi, prijateljstvu i podršci!

„Benjaminovo pismo nije samo knjiga, to je ogledalo naše duše. Ono nas uči da iza svakog ‘atipičnog’ razvoja stoji sasvim tipična, beskrajna ljubav. Ne okrećite glavu i ne sudite o lakoći tuđeg postojanja. Umjesto toga, otvorite srce. Jer u svijetu gdje svako može biti bilo šta – budite onaj koji razumije”.