Miris djetinjstva koji nestaje: Priča o vremenu kada je štala bila srce svakog domaćinstva

Staru štalu danas najlakše pronađeš zatvorenih očiju. Ne po mirisu svježeg mlijeka i balege kojeg odavno nema, već po tišini koja odjekuje jače od bilo kakve buke. Ta tišina je teška, gusta i miriše na prašinu, suvo drvo i uspomene koje polako blijede, baš kao i krovovi što pod teretom godina polako posustaju.
Nekada je štala bila kucavica svakog seoskog domaćinstva. U ranim jutrima, dok je mraz još stezao stakla na prozorima kuće, iz štale se dizala mekana, topla para. Unutra je bilo toplo, ne od vatre, već od daha krupnih, mirnih životinja. Taj miris sjena i toplina kravljih tijela bili su prvi zagrljaj koji bi dijete osjetilo kad bi s kofom u ruci kročilo preko praga.
Sjećate li se onog zvuka? Ritmično udaranje mlaza mlijeka o dno limene kante – prvo zvonko i oštro, a onda sve mekše i tiše kako se pjena dizala ka vrhu. Krave su mirno preživale, krupnim, vlažnim očima prateći svaki pokret, dok je rep povremeno udarao po leđima, tjerajući zamišljene muve u sred zime. Baka bi sjedila na onoj maloj, drvenoj šamlji, čelom naslonjena na topli bok krave, a ruke bi joj se kretale vješto i neumorno.
Štala je bila riznica zvukova: zveckanje lanaca, šuštanje suvog kukuruza pod papcima i ono duboko, umirujuće mukanje koje je značilo da je sve u redu. Za nas djecu, to je bio čitav jedan univerzum. Sakrivali smo se u jaslama, mirisali djetelinu i maštali dok su nam se dlanovi lijepili od svježe pomuženog, još pjenastog mlijeka koje bi nam baka nasula u limenu šolju. To mlijeko nije bilo iz tetrapaka; ono je imalo ukus pašnjaka, sunca i slobode.
Danas te iste štale stoje kao spomenici jednom vremenu koje je nepovratno iscurilo kroz pukotine na brvnima. Vrata su se objesila na zarđalim šarkama, a unutrašnjost više ne grije dah stoke, već promaja koja zviždi kroz prazne jasle. Nema više onog toplog mirisa djetinjstva, ostala je samo sjeta.
Ipak, kad čovjek zatvori oči, još uvijek može čuti eho onih vremena. Još uvijek se može osjetiti taj dah mira i sigurnosti koji je pružala stara štala. Ona nije bila samo zgrada; bila je dokaz da smo nekada bili povezani sa zemljom, sa životom u njegovom najčistijem obliku. I dok god se sjećamo te topline pod prstima i mirisa svježe slame, taj dio našeg djetinjstva ostaće živ, sakriven u sjenci starih, drvenih greda.

Zahvaljujemo se Ognjenu Joviću, koji je ovjekovečio zaključanu i praznu štalu u Osmacima.

J.Z.