Zbirka aforizama ”Slojevi psihe” Stanislava Tomića, istaknutog aforističara, satiričara i profesora filozofije iz Zvornika

Slojevi psihe naslov je pete knjige aforizama Stanislava Tomića i ubjedljivo svjedočanstvo o statusu ovog stvaraoca kao jednog od najmarkantnijih autora najkraćeg književnog žanra među mlađom generacijom savremenih srpskih aforističara. Takav status Tomić već skoro dvije decenije potvrđuje svojim disciplinovanim i promišljenim izrazom, koji brižljivo čuva, djelom velikog broja sjajnih autora, dugo građeni ugled srpskog aforizma.
Stanislav Tomić ostao je vjeran svom rukopisu, ali i svojim ljudima od povjerenja. I u izboru aforizama za ovu knjigu oslonio se na savjete Jove Nikolića, koji su doprinijeli da i ova Tomićeva knjiga donese najbolji izbor onoga što je autor pisao od svoje prethodne knjige.
Naslov nove knjige, kao i naslovi prethodnih knjiga ovog pisca, ukazuje na želju subjekta za samorazumijevanjem u svoj svojoj složenosti i slojevitosti. Fragmentarnost knjige aforizama odgovara našoj sposobnosti da sebe razumijevamo tek parcijalno – iskustvo po iskustvo, doživljaj po doživljaj – ali nikada u cjelosti. Aforizam koji je knjizi pozajmio naslov teži da nešto tako teško spoznatljivo kao što je ljudska psiha opredmeti i konkretizuje u razumljivijem kontekstu arheologije, pri čemu analogiju i susret disparatnih sfera omogućava riječ „slojevi“, prisutna u oba registra:
Psiholog je arheolog koji kopa po slojevima psihe.
Tako je kod Tomića sugerisana izomorfnost čovjeka i svijeta koji ga okružuje: čovjek je svijet u malom.
Za čitaoce upoznate sa dosadašnjim Tomićevim knjigama ni stil Slojeva psihe neće predstavljati novinu. To je stil koji je autor strpljivo klesao od svojih prvih aforizama. Iako su uočljive varijacije u temama, postupcima, tačkama gledišta i tonovima, Tomić od knjige do knjige zadržava prepoznatljivu nit koja njegov rukopis čini jedinstvenim.
O tome su pisali i drugi autori. Savo Martinović je govorio o „poetično-misaonom“ karakteru Tomićevog stila i podsjetio na definiciju aforizma kao „poezije filozofije“. Slično tome, zapaženo je da Tomić prihvata dvije premise: da je aforizam spoj umjetnosti i politike i amalgam umjetnosti i filozofije. Racionalnost i emotivnost, razum i srce, u njegovoj aforistici ne stoje kao antipodi, već kao saradnici.
Liričnost Tomićeve aforistike posebno dolazi do izražaja u aforizmima o muško-ženskim odnosima, gdje nema jeftinih dosjetki ni igranja na prvu loptu:
Kad sam je prvi put pogledao u oči, shvatio sam
da ovom gradu ipak ne nedostaje zelenila.
Ovakvi aforizmi mogli bi, stihovno organizovani, stajati i u knjizi poezije. Njihova funkcija u pretežno satiričnom korpusu jeste kontrapunkt negativnostima svijeta. Tako se ljubav javlja kao brana egoizmu:
Ljubav je egzorcizam za one koji su opsjednuti sobom.
Otvorenost za različite stilove omogućava Tomiću da depatetizuje teme i jezikom reklame:
Neke fotografije na kojima je muž sa svojom ženom mogu poslužiti kao poster za psihološko savjetovanje na temu: „Kako živjeti sa sopstvenim strahom“.
Tomićevi aforizmi tematizuju svakodnevicu običnog, malog čovjeka, omogućujući čitaocu lako poistovjećivanje. Demitologizacija boginje pravde otkriva slom vrijednosti:
Kako prepoznati našu boginju pravde?
Umjesto kantara nosi cegere.
Katalogizacijom institucija sa leksemom dom autor u jednom aforizmu slika cijeli pejzaž domovine:
Domovi za nezbrinutu djecu, kazneno-popravni domovi, starački domovi… Riječju, domovina.
Morfološka raznovrsnost vidljiva je i u dijaloškim formama:
– Kolega, šta predajete na privatnom fakultetu?
– Pazar.
Česta je upotreba fraza iz narodnog govora, čijim izokretanjem nastaje snažan humorni efekat:
– Redovno nas ponižavaju.
– Ćuti, samo nek je redovno!
Socijalno osjetljiva dimenzija jedna je od najperceptibilnijih u Tomićevom stvaralaštvu:
Neko radi i na odmoru, a neko odmara i na radu.
Radnici imaju pravo na plaćeno odsustvo,
a poslodavci na odsustvo plaćanja.
Kada se govori o političkim moćnicima, humor se pojačava i oslanja na igru riječima:
Na čelu ministarstava su oni koji su prešli iz jedne u drugu stranku. Pa mi već imamo prelaznu vladu.
Otkako smo ušli u vlast, u našoj stranci pojavile su se struje. Da li je to znak da treba da tražimo resor energetike?
Aforizmi o odnosu mi – svijet poigravaju se mitovima i megalomanskim predstavama:
Okupator je nalegao na rudu.
Prodali smo mu sve rudnike.
Našeg predsjednika poštuju velike svjetske sile.
To nas najviše i plaši.
Ako je početak knjige u znaku lirike, kraj je rezervisan za filozofsku refleksiju o identitetu, prolaznosti i smrti. Svim boljkama savremenog svijeta Tomić suprotstavlja ljubav, empatiju i vaspitanje:
Vaspitani za svijet koji ne postoji
i dalje postoje za svijet koji nije vaspitan.
To je jedna od rijetkih utjeha koje funkcionišu u svijetu čiju sliku čitamo u Slojevima psihe. Tomićev aforizam, filigranski precizan i istovremeno misaono prodoran, zaista podsjeća na klesara na jajetu: rad koji traži strpljenje, mjeru i odgovornost prema svakoj riječi.
(Bojan Rajević, aforističar)

Stanislav Tomić iz Zvornika je istaknuti aforističar, satiričar i profesor filozofije. Jedan je od najnagrađivanijih mlađih aforističara u regionu. Radi kao profesor u Srednjoškolskom centru „Petar Kočić“ u Zvorniku. Diplomirao je i magistrirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu. Dobitnik je prestižne „Vibove nagrade“ lista Politika (2013) za doprinos srpskoj satiri, kao i nagrade „Vuk Gligorijević“ na Satira festu 2025. godine. Autor je više knjiga aforizama, među kojima su „Zlo, naopako i obrnuto“ i „Umnjaci izrastaju kasnije“. Aktivan je u promociji kulture u Zvorniku.