Otišao je neponovljivi Edin Avdić
Preminuo je jedan od najboljih sportskih komentatora svih vremena na ovim prostorima, Edin Avdić.
Rođen je 19. juna 1979. godine u Sarajevu. U košarci je bio od djetinjstva, sport ispod obruča trenirao je u omladinskim selekcijama Bosne.
Ostao je u košarci i kao komentator, jedan od najboljih ikad u našem regionu. Nakon što je završio Fakultet političkih nauka radio je na Federalnoj televiziji i OBN-u, a zatim je postao jedno od zaštitnih lica TV Arena Sport.
Upravo je kao komentator Arene komentarisao i nastupe svoje omiljene ekipe, košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine, na Eurobasketu prošle godine na Kipru i Latviji, gdje je bio na licu mjesta.
Njegova smrt je šokirala ljubitelje sporta u svim zemljama regiona, kao i brojne košarkaše, trenere, kolege… Bio je znalac. Duhovit. Genijalan. Neponovljiv. (tvarena)
Novinar Slobodne Evrope Goran Katić napisao je snazan, ispracajni, tekst, a koji prenosimo.u cijelosti.
“Šta je porodica?
To je valjda tvoja krv, ljudi koje voliš, sa kojima odrastaš, koji odrastaju sa tobom, sa kojima dijeliš dobro i zlo.
To su ljudi čiji korak, glas na prvu prepoznaješ, znaš šta vole, za čime su zaluđeni.
Ljudi koji uđu u tvoj život sa strane, neočekivano.
Koji ti nedostaju kada odu.
Kao ti, prerano, premlado, iznenadno, šokantno preminuli, Edine Avdiću.
Kad sam čuo vijest, razmijenio sam par poruka sa nekoliko prijatelja – svima nam je zajedničko da se osjećamo kao da nam je otišao neko jako blizak.
Čudno za jednog sportskog komentatora? Možda. Kažu da dobijem skribomaniju kad neko poznat umre, a ko je meni značio. Morbidno, ali valjda tek onda mogu te ljude da stavim na pravo mjesto, u glavi, u srcu, u svijetu.
Elem.
Sjećam se kad sam te prvi put vidio, prije bar 20 godina uoči nekog NBA prenosa u OBN-ovom improvizovanom mini studiju, sa Mirzom Vilićem i – sada me već pamćenje vara – da li je tada bio Mustafa Radončić, a Adis Hadžić je kasnije došao, ili je bilo obrnuto. Uglavnom, neki ćelavi tip, sasvim korektan u poslu kojim se bavi, ali nije bio ti.
Odmah je bilo jasno, kakva se aleksandrijska biblioteka košarke krije iza tog osmijeha.
Tu su bile random priče iz koledž karijera igrača, pojašnjenja Prinston napada, citati Pitera Veksija koji se pojave niotkuda.
Da se razumijemo, to su bila vremena kada nisi baš mogao na YouTubeu naći 150 različitih tutorijala i pojašnjenja šta je pick and pop. Vještački inteligentne pojašnjivače svijeta da ne pominjem.
Ja sam u startu bio oduševljen tvojim enciklopedijskim, neiscrpnim znanjem o NBA, što je bilo i meni blisko, jer sam od početaka košarku gledao i malo štreberski, kroz brojke.
Ali mi je ubrzo bilo jasno da si ti na totalno drugom nivou poznavanja košarke od mene, da nisi samo znao brojke i istoriju, da si na terenu vidio stvari koje ja nisam, da si fenomenalno tumačio igru, ali da si istovremeno bio neviđeno “lagan” i prirodan komentarišući košarku kao da si rođen za to.
Pa dobro, zato si se ti čitav život bavio košarkom, a ja, šta znam, Miloradom Dodikom, izbornim zakonima i visokim predstavnicima.
I kroz sve to, zračila je ljubav prema košarci, oduševljenje, dječačka radost.
Da, dječačka radost. Izuzetno jeftina i šuplja fraza, uglavnom neistinita. E pa kod tebe je to zaista bilo dječački.
Komentarisanje kroz smijeh kada Stef Kari pogodi pet trica u pet napada zaredom. Isti smijeh kada to učini neki klinac iz Mege. Oduševljeno slušanje Vlade Đurovića kako laprda nešto (da, i to se dešavalo). Osmijeh od uha do uha kad se pojaviš u studiju na kraju dobre utakmice. Trojka Kecmana. Mirza s parkinga.
Ali nisi bio neki neozbiljni šalabajzer koji se kikotao kao klinka i neartikulisano se dernjao u dramatičnim trenucima (kao što su znali neki komentatori, nećemo ih imenovati). Imao si ozbiljan košarkaški um, bio obrazovan kao – što se sada može primjetiti, uz sate, dane i nedjelje sporta kojima smo svaki dan bombardovani – malo ko među komentatorima.
OK, volio si da začiniš nekom ličnom pričicom, ali što da ne. Ljudi smo, nismo Drago Ćosić.
To ti je dobro služilo u ova podkast vremena, kada se sport manje gleda a više sluša u autu i na treningu, konzumira u klipovima kad nam je sposobnost pažnje klinički mrtva.
Da su te voljeli svi konstitutivni narodi i narodnosti, popovi, hodže, fratri, neću to ni pominjati. Da te ne vrijeđam.
Nekoliko mjeseci pred kraj, kada se spekulisalo da si otjeran sa Arene Sport (čije si jedno od zaštitnih lica bio) zbog podrške protestima u Srbiji, nisi htio da upadneš u bilo čiju interpretaciju svog profesionalnog ja i rekao – ako bude trebalo, sve ću reći kada dođe vrijeme.
Arena Sport se od tebe oprostila emotivnim postom na mrežama. Sa isključenim komentarima. Zaključke izvedite sami.
Bio si jedan od rijetkih novinara sa kojima se i prema sedmoj sili vječno skeptični i natmureni Nikola Jokić bezrezervno otvarao. Volim misliti da si to samo ti mogao da uradiš.
To mi je bio dokaz da i u današnja vremena puna bezrazložne mržnje prema svemu uključujući i nešto trivijalno poput sporta (bukvalno postoji pojam hate-watching), ljubav prema nečemu može spojiti ljude.
(Patetično? Pogledajte njih dvojicu u podkastu, Jokića koji očajnički pokušava da artikuliše nešto dok Edin u fotelji preko puta crkava od smijeha pa mi pričajte o patetici.)
Da li ti je to bio vrhunac karijere, da te najbolji košarkaš svijeta primi u svoju kuću i priča s tobom dva sata kao sa drugarom, pa da tu X&O's Chat epizodu citiraju svi od Njujork Tajmsa do klinaca na TikToku? Možda. Da možeš da vidiš koliko si ljudima u stvari značio, koliko si ih košarci naučio, koliko ćeš im nedostajati… mislim da bi ovo prevagnulo.
Naročito mi je žao što si otišao na veče kada počinje jedna epohalna NBA finalna serija, Sparsi protiv Niksa, repriza finala 1999, košarkaški vanzemaljac protiv uštimane ekipe iz Medisona. OK, nije tu tvoj Juta Džez, ali složićeš se, nije ni ovo loše.
Da li si mi bio porodica? Naravno da ne. Mislim da te ni uživo vidio nisam. Ali si bio nerazdvojni dio jedne balkanske košarkaške porodice, kojoj si još toliko imao da daš, i za tobom će ostati rupa. Nepopunjena do daljnjeg.
Radosti loptanja pod obručima od danas je malo manje.
Zbogom Edine.”
