Veliki uspjeh TŠC Zvornik: Jovani Mitrović nagrada „Mladi srbista“ za priču koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim

Na ovogodišnji konkurs Katedre za srbistiku Filozofskog fakulteta Pale za najbolji literarni rad učenika srednjih škola na temu „I moj je tata imao brata” pristigao je veliki broj radova iz cijele regije. Izuzetan uspjeh ostvarila je učenica Tehničkog školskog centra Zvornik, Jovana Mitrović, koja je osvojila visoko treće mjesto i prestižnu nagradu „Mladi srbista”.

Jovana je odlična učenica trećeg razreda, smjer Tehničar logistike i špedicije. Iako je odabrala saobraćajnu struku, nju odmalena krasi i velika ljubav prema umjetnosti – podjednako prema književnosti i likovnom stvaralaštvu.

Na konkurs se prijavila nakon konsultacija sa profesoricama srpskog jezika, Verom Golić i Natašom Jakšić, čiji doprinos i podršku Jovana uvijek s ponosom ističe. O samom tekstu, koji je oduševio stručni žiri i sve koji su imali priliku da ga pročitaju, mlada autorka kaže:

“Svaka porodica nosi priče koje nikada nisu ispričane do kraja, one o kojima se više ćuti nego što se govori. Kada mi je profesorica pomenula konkurs, nisam tražila inspiraciju, tema je pronašla mene. Čim sam čula naziv, u meni se javila jasna namjera da dam glas onome što je u mojoj porodici godinama ostalo prećutano. Te neizgovorene riječi postale su temelj za rad.

Na tom putu, dugujem ogromnu zahvalnost profesorici. Ne samo zato što mi je otkrila ovaj konkurs, već zato što je njena vjera u moj rad bila onaj presudan vjetar u leđa i što mi je pomogla da oživim sjećanje na strica.”

U nastavku vam prenosimo Jovaninu priču u cjelosti, kako biste sami osjetili snagu riječi zbog kojih niko ne ostaje ravnodušan.

---

I moj otac je imao brata

Da li je vaš otac nekada dobio kaznu jer je na licu imao gustu, crnu bradu, a na ličnoj karti je bio uredno obrijan? Vjerovatno nije. E pa, moj otac jeste, i to je jedina kazna u njegovom životu koju je platio sa nekom vrstom gorkog ponosa. Ovo nije priča o saobraćajnom prekršaju, već o onome što ostane od čovjeka kada mu rat i sudbina uzmu ono najrođenije.

Iako moj otac ima trojicu braće sa kojima se redovno viđa, u našoj kući se najčešće pominje onaj jedan kojeg nema. Nije on bio ni najstariji, da bi ga vodio kroz život, ni najmlađi, da bi ga svi posebno pazili. Bio je srednji. Zvao se Miladin. I on više nije živ.

Često posmatram oca kako o njemu priča sa nekim neobičnim sjajem u očima, na neki čudno srećan način, kao da pokušava da ga tom pričom bar na trenutak oživi. Kaže da na svijetu nije postojao bolji čovjek. Kad god sretnemo, kroz život ili u priči, nekog momka koji zrači poštenjem i vedrinom, otac zastane, uzdahne i tiho kaže: „E, on je isti moj Miladin.“

Ne misli pritom na crte lica ili boju očiju: njemu izgled nikada nije bio bitan, samo narav. Dok su bili djeca, nisu se uvijek najbolje slagali, ali kako su rasli, moj otac je, ne priznajući to, maštao o tome da karakterno postane kao Miladin. Radili su zajedno, dijelili hljeb i planove, uživajući u onim malim, običnim trenucima koje samo porodični mir nudi.

Otac kaže da je Miladin imao ruke koje su umjele sve da poprave, i srce koje nikoga nije htjelo da slomi. Pričaju da je bio čovjek koji bi zaobišao mravinjak da ga ne zgazi. Njegova dobrota nije bila u velikim riječima, nego u tome kako je gledao svijet oko sebe, sa nekim dubokim poštovanjem prema svemu što je živo. Često je pričao o prirodi. Govorio je da je ona oduvijek pobeđivala čovjeka i da svaki pejzaž ima urođen karakter kojem se divio iz dana u dan. Vidio je ljepotu tamo gdje je drugi nisu ni tražili. Na poslu, kad bi svi izgubili živce, on bi samo prebacio ruku preko očevog ramena i rekao jednu riječ od koje bi se sve smirilo. Miladinu nikada ništa nije trebalo: sebe je uvijek stavljao na posljednje mjesto jer mu je tuđe dobro bilo važnije od sopstvenog.

A onda je došlo ono najgore. Došla je smrt, uvijena u uniformu rata.

Otac je tada pustio bradu. Kada su ga zaustavili, nije imao snage da objašnjava zašto je nosi, niti je htio da tu svetinju prlja pred neznancem u uniformi. Odlučno je platio kaznu novcem, jer se ona u duši ionako plaća doživotno. To rade ljudi koji poštuju, ćute i plaćaju cijenu svog bola. Danas moj otac mrzi bradu, ali zanimljivo je da prirodu i dalje voli. Iako ga ona podsjeća na brata koji je u njoj vidio život, otac u to zelenilo bježi kao u jedno sklonište.

Jedan od stričeva je svom sinu dao njegovo ime, nadajući se valjda da će to ime u kuću vratiti makar dio one toplote koja je nestala te crne godine. S druge strane, Miladin je iza sebe ostavio dva sina. Čudo je to kako ih svi posmatramo. Skoro ih niko ne gleda kao zasebne ličnosti, već svi u njima tražimo duh čovjeka kog nema. Kao da su se razbijeni komadići Miladinove duše sastali u njima dvojici. Jedan ima njegovo lice, isti onaj pogled koji se ne zaboravlja; drugi je naslijedio njegovu narav, tu rijetku, pitomu dobrotu i mir koji je moj otac toliko cijenio.

Dovoljno je da jedan od njih dvojice pomjeri ruku na određen način ili da se nasmije, ja vidim kako mom ocu na trenutak zastane dah. U toj sekundi, Miladin je tu, u sobi sa nama. Nasmijan, živ, kao da nikada nije ni odlazio.

Valjda je to taj svijet odraslih koji još uvijek ne razumijem najbolje, svijet u kome se bol ne liječi, nego se nosi kroz druge ljude. Kažu da čovjek dolazi iz zemlje i vraća se u nju. Ja se nadam da se vratio u ono o čemu je pričao i živio svaki dan. Otac mi često kaže da ne valja kopati po prošlosti, jer čovjek tako može samo duboko zariti oštricu u sopstveno srce. Ipak, gledam ga kako svakog dana, kroz svaku priču o Miladinu, on sam neprestano kopa po svojim ranama. On to ne čini zato što želi, već zato što je to jedini način da onaj srednji brat, onaj najbolji čovjek, nikad ne bude zaboravljen.

Kada sam završila ovaj tekst, htjela sam da mu ga pročitam. Spustio je pogled i zaustavio me prije prve riječi.
I tada sam shvatila.
Neke priče se lakše pričaju nego slušaju.

Kao što smo već pomenuli, Jovana ne krije svoju ogromnu ljubav prema likovnoj umjetnosti. Vođena tom strašću, ali i velikom željom da se zahvali svojim profesoricama na podršci, ona je naslikala nekoliko izuzetno zanimljivih radova. Ove slike Jovana je poklonila školi kako bi dodatno ukrasila i oplemenila kabinet srpskog jezika, ostavljajući tako i trajan vizuelni trag svog talenta u TŠC Zvornik.